Polineuropatija označava oštećenje više perifernih živaca, osobito na krajnjim dijelovima ekstremiteta. Vrlo često je dio neke sustavne bolesti. Primarno mjesto oštećenja može biti vlakno živca (npr. u šećernoj bolesti, u oštećenju štetnim tvarima) ili mijelinskoj ovojnici koja okružuje živac (npr. u akutnoj ili kroničnoj upalnoj polineuropatiji, leukodistrofijama ili Guillan-Barreovu sindromu). Ako su zahvaćena mala mijelinska vlakna, javlja se primarni gubitak osjeta za temperaturu i bol, a u slučaju zahvaćanja velikih vlakana javljaju se motorički poremećaji.
Uzroci nastanka su različiti i mogu se podijeliti na nekoliko grupa. Tako razlikujemo polineuropatije:
* kao posljedicu djelovanja štetnih tvari (nikotin, olovo, živa, alkohol)
* kao posljedicu pritiska (osteofit, protruzija diska, priraslice nakon operacije)
* nastale nakon traumatskog oštećenja
* kao posljedicu djelovanja upalnog agensa (difterija, lepra, virusne infekcije, HIV infekcije)
* u sklopu sistemskih bolesti (reumatoidni artritis, nodozni artritis)
* zbog metaboličkog poremećaja (šećerna bolest, nedostatak vitamina B12, porfirija, jetreno i bubrežno zatajenje)
* kao posljedicu neoplastičke (tumorske) infiltracije
* kao posljedicu paraneoplastičnih stanja
* kao posljedicu genetičkih poremećaja (Charcot-Marie-Tooth).
Postupan razvoj simptoma
Simptomi polineuropatije obično nastupaju postupno, u vidu motoričkih, osjetnih i vegetativnih poremećaja.
Motorički simptomi najčešći su u nogama. U lakšim slučajevima javlja se djelomična oduzetost, a teži slučajevi karakterizirani su potpunom oduzetošću mišića, ekstremiteta, a katkad i cijelog trupa. Zbog poremećene inervacije (prijenosa živčanih impulsa) na mišićima se vremenom razvijaju hipotrofija i atrofija, koje rezultiraju smanjenjem grube mišićne snage.
Osjetne podražajne fenomene čine parestezije, žarenje, pečenje, utrnulost, osjećaj stezanja. Tipična je bolna osjetljivost živčanih završetaka u mišićima na pritisak. Bol je češća noću, a može se pogoršati dodirivanjem zahvaćenog područja. Ako bolest napreduje, javljaju se znaci gubitka osjeta, tipično po distribuciji "čarapa i rukavica". Zbog poremećaja osjetnih živaca otežan je i hod.
Zahvaćanje autonomnog živčanog sustava manifestira se pojavom nemogućnosti zadržavanja mokraće i stolice, impotencije ili posturalne hipotenzije (pad krvnog tlaka nakon naglog ustajanja).
Kožne promjene uključuju smetnje pigmentacije, poremećaje znojenja, a u najtežim slučajevima prisutne su i trofičke promjene (glatka i sjajna kože, lomljivi nokti, osteoporoza).
Simptomi se najprije javljaju na najudaljenijim (distalnim) dijelovima udova zato što su najprije zahvaćena najduža živčana vlakna. U nekim slučajevima mišićna slabost, a rjeđe poremećaj osjeta zahvaća proksimalna područja, tj. rameni obruč ili zdjelični pojas.
Postoji i posebna polineuropatija moždanih živaca u kojoj su oštećeni motorički i osjetni moždani živci, i to uglavnom obostrano.
Razvoj simptoma može biti akutan ili kroničan. Akutan tijek bolesti karakteriziran je naglom pojavom opće slabosti i klonulosti na koje se nadovezuju smetnje osjeta i motorički ispadi. Neurologijski simptomi dostižu vrhunac nakon jedan do dva tjedna bolesti. Nekoliko dana ili tjedana simptomi su stacionarni i nakon toga se polako počinju povlačiti.
Put do dijagnoze
Na temelju fizikalnog pregleda, anamneze i rezultata elektromiografije polineuropatije se mogu podijeliti na:
* akutne ili kronične
* osjetne, motoričke ili osjetno-motoričke
* proksimalne, distalne, simetrične.
Elektromioneurografija je metoda pomoću koje se mjerenjem živčane provodljivosti utvrđuje prisustvo neuropatije i otkriva koji je točno živac zahvaćen, koji je tip pretežito pogođenih vlakana (senzorni ili motorički) te radi li se o aksonskoj ili demijelinizacijskoj patologiji.
Laboratorijski nalazi vrlo su važni za razjašnjenje uzroka nastanka. Potrebno je odrediti sedimentaciju, kompletnu krvnu sliku, šećer u krvi, jetrene enzime, elektrolite, ureju, kreatinin, vitamin B12, folnu kiselinu, reumatski faktor te antinuklearni faktor.
Ako se nakon dobivanja nalaza laboratorijskih pretraga ne pronađe uzrok polineuropatije, izvode se: kontrola hormona štitnjače, rtg srca i pluća, UZV abdomena, elektroforeza lipoproteina, obrada likvora te na kraju biopsija mišića, odnosno živca.
Liječenje polineuropatija
Liječenje se sastoji od medikamentozne terapije, fizikalne terapije te kirurških zahvata u slučaju traumatskih oštećenja s potpunom transekcijom živca.
Liječenjem sistemskih poremećaja (npr. šećerna bolest, bubrežno zatajenje, multipli mijelom, tumor) može se zaustaviti progresija simptoma, ali oporavak je spor.
Kod bolnih polineuropatija (npr. dijabetičke polineuropatije) važna je kontrola bolova. Na tržištu postoji cijeli niz lijekova pomoću kojih je moguće na zadovoljavajući način postići analgeziju, tj. smanjenje bolova. Lijekovi izbora su duloksetin (antidepresiv) i pregabalin (antiepileptik). U slučaju da se njima ne postigne analgezija, koriste se drugi antiepileptici, poput karbamazepina, gabapentina, lamotrigina, a u težim slučajevima i morfijski preparati.
U bolesnika s bolnom polineuropatijom, uz medikamentoznu terapiju, vrlo učinkovitom pokazala se metoda TENS (transkutana električna stimulacija), koja u 80 posto bolesnika s bolnom dijabetičkom polineuropatijom dovodi do ublažavanja ili prestanka bolova.
Bolesnicima s ostalim oblicima polineuropatije, koji nemaju bolove, daju se vitamini iz skupine B (B1 i B12), iako su rezultati brojnih studija pokazali da je njihova uporaba u liječenju polineuropatija nesvrsishodna.
Fizikalna terapija uključuje kineziterapiju kojoj je cilj sprječavanje pojave kontraktura, poboljšanje snage mišića, vježbanje osjeta i poboljšanje hodanja. Program vježbi treba prilagoditi svakom bolesniku.
Prognoza - Ako se polineuropatija otkrije na vrijeme i uspije se otkloniti uzrok, prognoza je većinom dobra. Za regeneraciju ovojnice i aksona živca te potpuno iščezavanje simptoma treba oko šest do 12 mjeseci, ovisno o uzroku i težini same polineuropatije. Nažalost, postoje određeni oblici polineuropatije čiji simptomi ne mogu potpuno nestati, pa je cilj terapije ublažiti simptome i poboljšati kvalitetu života bolesnika.
uto kol 14 2007, 14:18
